Knjige
Priča o njoj, njemu i njemu kakvu još niste čitali. Dubinska studija nemoguće veze koja će puritansko u vama vezati u čvor i baciti ga naglavačke u carstvo čula. Marijana Čanak piše kao da hipnotiše, živote junaka pratite kao u snu, preostaje vam samo da se prepustite i uživate.
Oto Oltvanji
Ona se ne imenuje. O njoj se šifrovanim jezikom priča kao o onim danima, nju imamo, dobile smo. Žena se često tokom tih dana smatra nečistom, pa i neupotrebljivom. Ulošci se kupuju i pakuju u neprozirne vrećice kao objekt srama, a potom se u posebnim ladicama kriju od očiju muških ukućana i kolega. U toku reklamnog bloka, proizvođači se hvale superupijajućom moći tampona, potapajući ga u čašu punu plave tečnosti. A gdje je tu krv? I gdje je u svemu tome žena?
Upravo crvena nit menstrualne krvi provlači se kroz zbirku priča „Put od crvene cigle” Marijane Čanak, istražujući ne samo prokletstvo već i – tajnu ženske snage i moći. Menstruacija je ženina stara (višedecenijska) prijateljica koja se, iako ima svoje hirove i prohtjeve, ponekad sa zebnjom očekuje. Krv je ta pomoću koje žene mogu čak i začarati svoje muškarce, ali ih i nepovratno izgubiti, ukoliko je, kojim slučajem, nema prve bračne noći. Može biti i neželjena, kada se pojavi tokom putovanja, pa žene piju pilule kako bi odgodile krvarenje ili nose crvene narukvice da bi im poslodavac (ili bolje rečeno: moderni robovlasnik) progledao kroz prste zbog prečestih odlazaka u toalet. Ženama krv služi i kao isprika kako bi se preskočio čas fizičkog vaspitanja. Takođe, zbog predmenstrualnih tenzija žena može postati opasna, a menstruacija uzbudljiva.
I konačno, ženi će spas od nasrtljivog muškarca, koji ne prima ne kao odgovor, donijeti, sasvim neočekivano, upravo jedan rascvjetali, krvavi tampon.
Slađana Nina Perković
„Pramatere”, zbirka priča Marijane Čanak, uvodi nas u svet u kojem kolo vode ženski likovi. Teme, situacije, pitanja o kojima progovaraju junakinje ovih priča, pozivaju nas da i sami postanemo deo njih. Nema nazad. Ljubav, porodica, kuća, starost, mladost... moglo bi se nizati unedogled. Autorka vešto, stamenim književnim jezikom protkanim britkim humorom, gradi priče koje nam uzdrmavaju temelje kuća u koje smo poverovali. „Pramatere” su knjiga iz koje se kroz polifoniju javljaju sestre, majke, babe, pramatere... I onda, najednom, shvatimo da smo i mi jedna od njih.
Bojan Krivokapić
„Knjiga priča Put od crvene cigle Marijane Čanak jedna je od onih knjiga koje vas istovremeno uznemiruju i zadivljuju. Najprije, niste sigurni jesu li ti tekstovi bajke ili su stvarnosna proza, jer pisane su jednim začudnim jezikom i još začudnije su atmosfere. Ali istovremeno, dok čitate ovu knjigu počinjete se sami preispitivati, jer vrlo lako biste mogli biti jedan od muških ili ženskih likova koje u pričama srećete. Priče raspoređene u četiri ciklusa govore o ženi u patrijarhalnom društvu, o menstruaciji koja kao crvena nit tekstove uvezuje u cjelinu. Četiri ciklusa su kao četiri raspoloženja i svaki od njih sadrži potresne priče koje su znalački napisane, u kojima uživate i onda kad vam stvaraju nelagodu. Jer ove su priče prije svega književnost, pa onda i sve ono ostalo. Dok budete čitali ovu knjigu probudit će vam se sumnja u mnoge ljude koje poznajete, osjetit ćete se nesigurno u svijetu koji vas okružuje, nesigurni čak i u vlastitu kožu koja vas štiti… Pročitajte ovu knjigu, kako zbog sebe, tako i zbog svih nas.“
Almin Kaplan
"Klara, Klarisa" Marijane Čanak je neobičan roman koji nas u tkivo priče uvlači pričanjem nalik na korijenje, sve je snažno isprepleteno; svjesno i nesvjesno u psihi glavne junakinje, ženski arhetipovi koji iskrsavaju kroz knjigu, blizanačka priča koja se razvija pred nama u dva pripovjedačka glasa - ženski i muški. Klara i Klaus pred sobom imaju težak zadatak - u tom isprepletenom prostoru međusobnih, porodičnih, a kasnije i partnerskih odnosa sa drugima pronaći granice sopstvenog bića. Ovo je priča koja nikog ne štedi i u kojoj se do snage stiže preispitujući krajnje granice bola i predaje. Nasilje, mazohizam i sadizam su teme pred kojima autorka nije ustuknula, naprotiv, one su ovdje uklopljene u priču i provučene kroz svakodnevni život kao otrov koji stiže sa odgođenim i polaganim dejstvom. Koliko su ljudski odnosi premreženi manipulacijom? Koja je granica trpljenja? Koliko snage je potrebno da se slabost pretvori u snagu? I gdje pronaći tu neophodnu snagu kada se čini da je više nigdje nema. O svemu tome knjiga nudi višeznačne odgovore, jedni su oni racionalni, a drugi su oni podzemni, mistični, preobražavajući i povezani sa unutarnjim, tajnim znanjem pramajki koje neprestano rađaju i obnavljaju svijet. "Klara, Klarisa" je priča o ljudskim slabostima, strasti, bolu koji čovjek sam sebi nanosi kada se udaljuje od svog bića i spasonom pronalasku sopstva. To nije lagan put i mogli bismo reći da je posut mučiteljima sa "dobrim namjerama" koji čine kičmu priče pokušavajući Klarisi slomiti kičmu. Žene će čitajući knjigu vjerovatno lako prepoznati arhetipske kradljivce svoje snage. Sa jedne, one literarne strane ovo jeste roman čvrste i umrežene strukture, a sa druge lako se može (pro)čitati i kao psihološka studija arhetipova poput odlične knjige "Žene koje trče sa vukovima" od Klarise Pinkolo Estes, što mu daje dvostruku draž.
Tanja Stupar Trifunović
„Maske su teške, ali žene su lakonoge“ rečenica je koja najbolje opisuje ovu suvremenu bajku, istkanu majstorski, jezikom i maštom kakvu na domaćoj književnoj sceni rijetko srećemo. Često uronjena duboko u nesvjesno i na granici da ispuni nametnuto proročanstvo („Klara, ti si bolesna!“), razapeta između slatkog uzbuđenja i velikog srama, između besciljnog trčanja i slobodnog pada, Klara bira skok. Kad jednom odskoči dovoljno visoko, taj pad će se zvati sloboda. Omogućit će joj da čini ono što je oduvijek željela i u čemu su je odmalena sputavali: da bude žena i da pjeva.
Julijana Adamović
Ovo je jedna od onih knjiga o kojima je teško govoriti – jer su varljive i vrlo lako bi se moglo desiti da kažemo nešto što ne ide da se kaže. Svijet koji je stvorila Marijana Čanak, uvjerljiv je, pomalo jeziv, dalek a istovremeno tako poznat i blizak. Dok čitate Klaru, Klarisu, od svakog lika strepite da biste se u njemu mogli pronaći. Padaju mi na pamet Agota Kristof ili Julijana Adamović; uz njihove ću romane, na polici, čuvati i ovu knjigu kojoj se istinski radujem.
Almin Kaplan
"Klara, Klarisa" Marijane Čanak je neobičan roman koji nas u tkivo priče uvlači pričanjem nalik na korijenje, sve je snažno isprepleteno; svjesno i nesvjesno u psihi glavne junakinje, ženski arhetipovi koji iskrsavaju kroz knjigu, blizanačka priča koja se razvija pred nama u dva pripovjedačka glasa - ženski i muški. Klara i Klaus pred sobom imaju težak zadatak - u tom isprepletenom prostoru međusobnih, porodičnih, a kasnije i partnerskih odnosa sa drugima pronaći granice sopstvenog bića. Ovo je priča koja nikog ne štedi i u kojoj se do snage stiže preispitujući krajnje granice bola i predaje. Nasilje, mazohizam i sadizam su teme pred kojima autorka nije ustuknula, naprotiv, one su ovdje uklopljene u priču i provučene kroz svakodnevni život kao otrov koji stiže sa odgođenim i polaganim dejstvom. Koliko su ljudski odnosi premreženi manipulacijom? Koja je granica trpljenja? Koliko snage je potrebno da se slabost pretvori u snagu? I gdje pronaći tu neophodnu snagu kada se čini da je više nigdje nema. O svemu tome knjiga nudi višeznačne odgovore, jedni su oni racionalni, a drugi su oni podzemni, mistični, preobražavajući i povezani sa unutarnjim, tajnim znanjem pramajki koje neprestano rađaju i obnavljaju svijet. "Klara, Klarisa" je priča o ljudskim slabostima, strasti, bolu koji čovjek sam sebi nanosi kada se udaljuje od svog bića i spasonom pronalasku sopstva. To nije lagan put i mogli bismo reći da je posut mučiteljima sa "dobrim namjerama" koji čine kičmu priče pokušavajući Klarisi slomiti kičmu. Žene će čitajući knjigu vjerovatno lako prepoznati arhetipske kradljivce svoje snage. Sa jedne, one literarne strane ovo jeste roman čvrste i umrežene strukture, a sa druge lako se može (pro)čitati i kao psihološka studija arhetipova poput odlične knjige "Žene koje trče sa vukovima" od Klarise Pinkolo Estes, što mu daje dvostruku draž.
Tanja Stupar Trifunović
„Maske su teške, ali žene su lakonoge“ rečenica je koja najbolje opisuje ovu suvremenu bajku, istkanu majstorski, jezikom i maštom kakvu na domaćoj književnoj sceni rijetko srećemo. Često uronjena duboko u nesvjesno i na granici da ispuni nametnuto proročanstvo („Klara, ti si bolesna!“), razapeta između slatkog uzbuđenja i velikog srama, između besciljnog trčanja i slobodnog pada, Klara bira skok. Kad jednom odskoči dovoljno visoko, taj pad će se zvati sloboda. Omogućit će joj da čini ono što je oduvijek željela i u čemu su je odmalena sputavali: da bude žena i da pjeva.
Julijana Adamović
Ovo je jedna od onih knjiga o kojima je teško govoriti – jer su varljive i vrlo lako bi se moglo desiti da kažemo nešto što ne ide da se kaže. Svijet koji je stvorila Marijana Čanak, uvjerljiv je, pomalo jeziv, dalek a istovremeno tako poznat i blizak. Dok čitate Klaru, Klarisu, od svakog lika strepite da biste se u njemu mogli pronaći. Padaju mi na pamet Agota Kristof ili Julijana Adamović; uz njihove ću romane, na polici, čuvati i ovu knjigu kojoj se istinski radujem.
Almin Kaplan
„Pramatere”, zbirka priča Marijane Čanak, uvodi nas u svet u kojem kolo vode ženski likovi. Teme, situacije, pitanja o kojima progovaraju junakinje ovih priča, pozivaju nas da i sami postanemo deo njih. Nema nazad. Ljubav, porodica, kuća, starost, mladost... moglo bi se nizati unedogled. Autorka vešto, stamenim književnim jezikom protkanim britkim humorom, gradi priče koje nam uzdrmavaju temelje kuća u koje smo poverovali. „Pramatere” su knjiga iz koje se kroz polifoniju javljaju sestre, majke, babe, pramatere... I onda, najednom, shvatimo da smo i mi jedna od njih.
Bojan Krivokapić
Ulični prodavci ulica
Izdavač: Matica srpska, Biblioteka Prva knjiga
Žanr: kratka proza
Godina izdanja: 2002